Priroda čini svoje. Do određene starosne granice želimo da budemo stariji a onda, naprasno želimo da budemo par godina mlađi. I nikada nismo zadovoljni. I to je priroda učinila. A pre prirode, ovo jebeno društvo koje se vodi ustaljenim rasporedom i principima do bola. Životni vek ide kao po nekom schedule-u, koji nam naši dragi roditelji isprogramiraju, bez imalo kreativnosti u trenutku nepostojanja inspiracije, mada, većina ljudi nema inspiraciju ni za šta. I po rođenju, unapred se zna kako bi život novorođenčeta TREBAO da izgleda, prvih 25 godina su sigurno isplanirane. ... Ali ja odgovorno tvrdim da se u 90 posto slučajeva taj schedule ne ostvari do kraja. ..Baš zbog toga što potomci često ne mogu biti učesnici u planiranju života. A, i, između ostalog, zašto bi taj plan uopšte i trebao da postoji? Zašto bi morali da se držimo svih tih normi koje nam sjebano društvo postavlja? Zašto ne budemo krojači sopstvene sudbine? Naravno, ovo su retorička pitanja koje ni Platon u svojoj "Idealnoj državi" nije smeo da postavi, jer logično, odgovora nema.

I, baš iz tog razloga, većina dece nije ni svesna koliko privilegija ima dok su još mali. 

 

Jel ste pročitali prethodnu rečenicu? Koliko ste je puta ponovili u svom životu gledajući dete? Bezbroj puta, zar ne? Pretpostavljam da se niste setili svojih problema kada ste bili u tim godinama. E, pa, gospodo, usuđujem se da stavim znak jednakosti između zrelog čoveka koji je izgubioposao i deteta kome su se druga deca rugala u vrtiću. Koliko je gubitak posla stresan, toliko je i nesrećan slučaj deteta od 6 godina. A roditelji često nemaju razumevanja za svoju decu, upravo zbog svojih silnih problema koji su normalni za uzrast u kome se odrasle jedinke nalaze. I dete ostaje samo, pitajući se kada će da poraste i da počne samo da rešava svoje probleme. I to je jako kobno za proces sazrevanja u mentalnom smislu. Jer dete ima loš uzor, roditelje koji su nervozni i smatraju dečije probleme bezazlenim, time potcenjujući to dete koje, za svoje godine, isto ima veliki problem. Pa, slične situacije viđate svakodnevno u kafiću, restoranu, na ulici. Dete se zanese u priči o svojim drugarima, o užini, o učiteljici, a onda roditelji, koji su se pretvarali da slušaju dete, promene temu o svojim problemima. I to malo biće raste i usađuje sebi u glavu da su svoji problemi nevažni i da samo odrasli imaju probleme, pa tako svoje probleme čuvaju za sebe tada, a i u najproblematičnijim godinama. Dete koje neprestano nailazi na nerazumevanje svojih roditelja i samo postaje nezainteresovano za tuđe nesreće i postaje bezlično, dok se roditelji i dalje hvale svojim komšijama kako je njihov život loš, ali, hvala Bogu, imaju decu koju će izvesti na pravi put. 

 

A kada roditelji obraćaju pažnju na svoje dete? Kada je polugodište, kada je kraj školske godine, kada je matura,prijemni ispit, zaposlenje preko veze, polaganje vozačkog preko veze, monotoni i nesrećni život opet preko veze, pošto danas i da živiš monoton život treba ti neka veza. 

I zbog toga sje proces sazrevanja, barem u Srbiji, totalni shit. Jer koliko i dete, i roditelji jedva čekaju da im dete poraste da bi počeli sami da rešavaju svoje probleme.Tako da polako, ali sigurno, detinjstvo postaje samo prelazni korak od rođenja do nalaženja dosadnog posla. 

Zahvaljujući svemu tome, danas imamo decu koja su nadasve starmala, baksuzi, netolerantni, a pre svega, nezabrinuti za sopstveni život, niti imaju pojma šta sa istim da rade, pošto im se kreativnost nije razvijala, već samo želja za odrastanjem.

I zbog toga, nemojte vi da grešite! Probleme svoje dece rešavajte kao da su najteži na svetu, jer ćete onda dokazati detetu, a pre svega sebi, da ste sposobni da od svojih telesnih izlučevina možete napraviti nešto što će sutradan biti društveno korisno, a nadasve čovek.