Bravo! Ponovo si postao lešinar, Rafaele. Ponovio si postupak kojim si stekao mnogo prijatelja. Prijatelja? Pre bih rekao poznanika koji te se sete kada im bude teško. A njima je stalno teško. A dali ti imaš nekoga kome poveravaš svoje tajne, svoja očekivanja, svoje snove, svoja nadanja? Da li i dalje misle da je tvoj život bajan? Da li znaju tajnu koju skrivaš 7 godina? Da li znaju od čega boluješ? Da li znaju šta te boli? Da li znaju koga voliš? Da li znaju da noću ne možeš da spavaš? Ne, Rafaele, ne znaju. Ali znaju da ćeš ti uvek biti tu za njih da izigravaš pajaca kada se rastuže što nisu dobili pohvalu celi dan. Udeljuješ im komplimente, uzdižeš ih, gradiš im samopouzdanje, ponižavaš sebe da bi drugima bilo bolje. Imaš lažan osmeh, Rafaele, da li si toga svestan? Nisi. Jer se ne bi toliko lažno osmehivao. Zašto kriješ tugu? Zašto ne želiš da otkriješ svoje tajne nekome? Da li si i ti možda svestan da nikoga nisi upoznao kome bi se ispovedio? Nisi stekao ličnost. Nemaš samopouzdanja. Svoj život si stavio u drugi plan da bi nekome drugom pomogao. Da bi se taj osetio uzvišenim. I zato si ponižavao sebe. Govorio si o svojim manama iako ih poseduješ u manjoj meri od njih. A nisu imali milosti. Optuživali su te da ideš od jednog do drugog. Istina, ali za njih je to bilo poražavajuće jer su mislili da imaju nekog ko će im uvek biti pri ruci. A tebi, Rafaele, niko nije pri ruci. Da li si nekome ispričao svoj poslednji san? Da li ljudi znaju da ti sanjaš u crno-beloj boji? Ne. Jer ti si lešinar. Ti si kurva. I to potiče od tvojih kompleksa? Zašto ih želiš sve više? Otkad imaš tu potrebu za društvom? Nekada nisi bio takav. Kao da ti je neko isprao mozak. Gde si pošao? Vrati se! A, da, eno ga neko kome treba da popraviš raspoloženje....